TRAŽI
Potraga za odgovorima na
pitanja o životu i Bogu
pitanja o životu i Bogu
TRAŽI
Autor: Paul E. Little
Ljudska rasa nije sposobna nedvojbeno utvrditi postoji li Bog te kakav je on, osim ako sâm Bog ne napravi prvi korak i otkrije nam se.
Promotrimo nakratko povijest i istražimo postoje li ikakve naznake Božjeg otkrivanja samoga sebe čovječanstvu. U jednom nepoznatom malom selu u Palestini rodilo se jedno dijete prije dvije tisuće godina. Danas cijeli svijet slavi rođenje Isusa iz Nazareta, i to ne bez razloga.
Iz Biblije saznajemo: „Silan ga je svijet s užitkom slušao“.1 Isto tako, „učio ih [je] kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci”.2
No, uskoro je postalo očito da Isus iznosi vrlo šokantne tvrdnje o svome identitetu. Predstavljao se ne kao izvanredan učitelj ili prorok, već kao Bog. To je tvrdio vrlo jasno i otvoreno. Čitava njegova nauka ovisila je i izvirala iz njegovog božanskog identiteta. Isus je svojim sljedbenicima postavljao ključno pitanje: „Što vi kažete, tko sam?“ Kad je Petar odgovorio „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga”3, Isus se nije iznenadio, niti ga je ukorio ili ispravio. Baš naprotiv, pohvalio ga je.
Isus je često spominjao „svoga Oca“. Njegovi slušatelji vrlo su dobro znali o kome govori. Evanđelist Ivan govori: „Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom”.4
Jednom drugom prilikom Isus je rekao: „Ja i Otac jedno smo.“ Židovi su ga istog trenutka htjeli kamenovati. Ali Isus ih upita za koje od njegovih dobrih djela ga žele kamenovati. Oni odgovore: „Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti - čovjek - sebe Bogom praviš”.5
Kad su jednoga uzetog čovjeka njegovi prijatelji spustili kroz krov kuće kako bi zamolili Isusa da ga ozdravi, Isus je rekao: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi“. Vjerski vođe odmah su reagirali. „Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?”6
Kad se Isus pojavio pred sudom , a prijetila mu je smrtna kazna, veliki svećenik izravno ga je upitao: „Jesi li ti Krist, Sin Blagoslovljenoga?” „A Isus mu reče: 'Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.' Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: 'Što nam još trebaju svjedoci? Čuli ste hulu'.“7
Isusova povezanost i izjednačavanje s Bogom bili su toliko jaki da je stav neke osobe prema sebi izjednačavao sa stavom prema Bogu. Stoga, poznavati Isusa značilo je poznavati Boga.8 Vidjeti njega bilo je osto što i vidjeti Boga.9 Vjerovati u njega značilo je vjerovati u Boga.10 Primiti njega bilo je isto kao primiti Boga.11 Mrziti njega značilo je mrziti Boga.12 Iskazivati čast njemu značilo je iskazivati čast Bogu.13
Nameće se pitanje, je li Isus govorio istinu?
Postoji mogućnost da je Isus lagao kad je tvrdio da je Bog. Možda je znao da to nije istina, ali je svjesno obmanjivao svoje slušatelje kako bi svojoj nauci dao veću težinu. Vrlo mali broj ljudi Biblije zastupa ovo mišljenje. Čak i oni koji niječu njegovu božansku prirodu slažu se s tim da je on bio veliki moralni učitelj. No, takvi ljudi ne primjećuju da su te dvije tvrdnje međusobno proturječne. Ako Isus svjesno i namjerno laže o najvažnijem elementu svoje nauke, svome identitetu, onda on nije nikakav moralni učitelj. u tome slučaju sve njegove moralne pouke padaju u vodu i nitko ih ne bi trebao uzimati za ozbiljno.
Druga mogućnost jest ta da je Isus govorio s iskrenim uvjerenjem, ali da je zavaravao sam sebe. Mi danas imamo naziv za takvu osobu koja bi sebe smatrala Bogom: psihički bolesna osoba. Ali dok analiziramo druge aspekte Isusovog života, ne nalazimo ništa što bi upućivalo na ikakvo odstupanje od psihičkog zdravlja, niti ikakvu neuravnoteženost kakvu nalazimo u psihičkih bolesnika. Čak naprotiv, nalazimo primjere savršene staloženosti i samokontrole čak i pod najvećim pritiscima.
Treće moguće objašnjenje jest to da su njegovi sljedbenici, koji su bili opčinjeni Isusovom karizmom, Isusu pripisali riječi koje on nikada nije izgovorio, te kada bi ih čuo da tako govore, sâm Isus bio bi šokiran. Kad bi se vratio na zemlju, istog trena bi ih prekorio. Ovu teoriju značajno je potkopala moderna arheologija. Četiri Kristove biografije napisane su za života ljudi koji su na svoje oči vidjeli Isusa, koji su ga čuli kako govori i koji su ga slijedili svuda kamo je išao. Ti opisi koje nalazimo u četirima Evanđeljima sadrže konkretne činjenice i opise koje su potvrdili Isusovi očevici. Činjenica da su sva četiri Evanđelja nastala nedugo nakon Isusove smrti i uskrsnuća dala je tim dokumentima autentičnost i pouzdanost zbog kojih ih je prva crkva (prvi vjernici) prihvatila bez rezerve i zbog kojih ta četiri dokumenta imaju do dana današnjeg tako snažan utjecaj na cijeli svijet, a što se ne može reći za gnostička evanđelja koja su nastala nekoliko stoljeća kasnije i koja sadržavaju izmišljene događaje koji se nikada nisu dogodili.
Isus kakav nam je predstavljen u Evanđeljima, prema tome, nije bio lažac, nije bio psihički bolesnik, a nije niti mitski lik kojemu su pripisane izjave koje nikada nije izgovorio. Jedina preostala mogućnost jest ta da je Isus svjesno govorio istinu kad je tvrdio da je Bog.
Doduše, netko će reći da riječi ne znače puno. Svatko može tvrditi što god mu padne na pamet. Bilo je i drugih ljudi kroz povijest koji su tvrdili da su Bog. Ja bih mogao tvrditi da sam bog, vi biste mogli tvrditi da ste Bog, ali pitaje na koje svi takvi moraju odgovoriti glasi: „Koje vjerodajnice, koje dokaze imamo za podastrijeti, a koje dokazuju da govorimo istinu?“ Ne bi vam trebalo ni pet minuta da moju tvrdnju kako sam Bog do temelja pokopate. Ne bi trebalo puno duže niti da se odbaci vaša tvrdnja da ste Bog.
Ali kad je u pitanju Isus iz Nazareta, stvar nije tako jednostavna. Na njegovoj strani stoje dokazi koji potvrđuju njegove riječi. Sâm Isus savjetuje svojim protivnicima: „Sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu”.14
Moralni karakter Isusa poklapa se s njegovim riječima. Kvaliteta njegova života bila je takva da se usudio svojim protivnicima dati priliku da ga diskreditiraju. „Tko će mi od vas dokazati grijeh?“15 Odgovor njegovih protivnika bio je tišina, premda bi oni vrlo rado istakli neku njegovu karakternu manu ili pogrešku, da su je mogli naći.
Čitamo da je Sotona napastovao Isusa, ali nikada ne nalazimo da se kajao za neki svoj grijeh. Nikada nije ni od koga tražio oprost, premda je govorio svojim učenicima da to trebaju činiti.
Impresivno je to potpuno odsustvo ikakvog osjećaja moralnog pada kod Isusa. Ono je u potpunoj suprotnosti s osjećajem moralne nedostatnosti koji nalazimo kod svetaca i duhovnjaka kroz čitavu povijest. Što su bliže ti duhovno prosvijetljeni ljudi bili Bogu, to su bili pod dubljim dojmom svog grijeha, svojih moralnih padova, svoje duboke nesavršenosti i svojih nedostataka. Što je čovjek bliži jarkom svjetlu, to više vidi svoju prljavštinu i potrebu da se očisti.
Nadalje, nevjerojatno je da Ivan Evanđelist, sv. Petar i sv. Pavao, koji su svi od najranjeg djetinjstva učeni da je svaki čovjek grešan, govore o Kristovoj bezgrešnosti. „On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše...”16, ovako Petar opisuje Isusa.
Pa čak i Pilat, koji je Isusa osudio na smrt, pita: „A što je zla učinio?” Nakon što je svjetina još glasnije tražila njegovo pogubljenje, Pilat zaključuje: “Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!”17 No njegovi tužitelji nisu odustajali od traženja smrtne kazne za bogohuljenje, jer je Isus tvrdio da je Bog. Rimski satnik, koji je sudjelovao u Isusovom raspeću, na kraju zaključuje: “Uistinu, ovaj bijaše Božji Sin”.18
Isus je u mnogo navrata pokazivao svoju moć nad bolešću. Hrome je liječio pa su prohodali, nijemi su progovorili, slijepi su progledali. Neke bolesti koje je izliječio bile su nasljedne i bolesnici su patili od tih bolesti od rođenja, dakle ta izlječenja ne mogu se pripisati psihosomatskom djelovanju.
Dobar primjer je čovjek koji je bio slijep od rođenja. Svi su znali da on svaki dan prosi ispred Hrama. A onda ga je Isus izliječio. Kad su vjerske vlasti ispitivale tog bivšeg slijepca o njegovom izlječenju, odgovorio je: „Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim”. Bio je zapanjen što vjerski vođe njegovog izlječitelja nisu priznavali kao Božjeg Sina. „Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa“19, rekao je. Ovome čovjeku njegovo izlječenje bio je dovoljan dokaz.
Isus je isto tako pokazivao nadnaravnu moć nad samom prirodom. Smirio je žestoku oluju, jaki vjetar i visoke valove na Galilejskom moru samo uz pomoć riječi. Njegovi suputnici u brodiću ostali su zapanjeni i pitali su se: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”20
Na jednom vjenčanju pretvorio je vodu u vino. Sa pet kruhova i dvije ribe nahranio je masu od pet tisuća ljudi. Tužnoj udovici vratio je sina jedinca, podigao ga je od mrtvih.
Lazar, Isusov prijatelj, umro je i već četiri dana ležao je u grobu. Pa ipak, Isus se usudio reći: „Lazare, izađi!“ Na iznenađenje svih okupljenih, Lazar je ustao od mrtvih. Vrlo je važno primijetiti da Isusovi protivnici ni jednom rječju nisu osporili ovo čudo. Naprotiv, odlučili su ga ubiti. „Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega...”21
Najuvjerljiviji dokaz Isusove Božanske naravi je njegovo uskrsnuće od mrtvih. Isus je za života pet puta jasno najavio na koji će konkretan način će biti ubijen, te je tvrdio da će tri dana nakon toga ustati od mrtvih.
Ovo „proročanstvo“ bilo je lako testirati. Ili će se ispuniti, ili neće. Njegov će identitet ili biti potvrđen, ili zauvijek odbačen. No ono što je važno za vas i za mene – Isusovo uskrsnuće ili izostanak uskrsnuća potvrdit će istinitost sljedećih Isusovih tvrdnji, ili ih pak učiniti smiješnima.
„Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“22 „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“23 A za one koji povjeruju u njega: „Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke“.24
Dakle, svojim vlastitim riječima Isus nam nudi način da ga testiramo: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati“.25
Ako je Krist uskrsnuo, onda znamo sa sigurnošću da Bog postoji, znamo kakav je on, te na koji ga način možemo osobno poznavati. Čitav svemir, kao i naš život, dobiva svrhu i značenje te možemo biti sigurni da je moguće iskusiti živoga Boga u ovom životu.
Ako, s druge strane, Krist nije uskrsnuo od mrtvih, onda kršćanstvo nema objektivnu valjanost. Ono nema temelja u stvarnosti. Mučenici koji su pjevajući išli u lavlje ralje, kao i suvremeni misionari koji se odriču svojih života kako bi poruku kršćanstva donijeli drugima, nisu ništa drugo nego jadne zaluđene budale.
Veliki apostol Pavao piše: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša”.26 Pavao je cijelu svoju misionarsku službu temeljio na Isusovom tjelesnom uskrsnuću.
Razmotrimo dokaze za Isusovo uskrsnuće.
S obzirom na to koliko je čuda učinio, Isus je vrlo lako mogao izbjeći smrt na križu. Ali odabrao je ne izbjeći je.
Prije uhićenja Isus je rekao: „Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga“.27
Tijekom uhićenja Isusov prijatelj i sljedbenik Petar pokušao ga je braniti. Ali Isus ga je zaustavio. „Vrati mač na njegovo mjesto (...) Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela?“28 On je takvu moć imao i na zemlji i na nebu. Iz ovoga vidimo da je Isus u smrt otišao svojevoljno.
Isus je pogubljen javnim razapinjanjem na križ. To je tada bio uobičajeni način mučenja i pogubljenja koji je rimska vlast koristila već stoljećima prije. Optužba po kojoj je Isus pogubljen glasila je bogohuljenje – jer je tvrdio da je Bog. Isus pak kaže da je umro kako bi platio naš grijeh.
Isusa su izbičevali bičevima koji su se sastojali od nekoliko komada užadi s komadićima metala ili kosti prčvršćenih na krajeve. Lažnu krunu načinjenu od dugog trnja utisnuli su mu na glavu. Zatim je sa svojim križem na leđima morao hodati na brdo izvan Jeruzalema gdje će biti pogubljen. Polegli su ga na taj drveni križ i u njega zakucali Isusova zapešća i stopala. Visio je tako tamo, te je napokon umro. Kako bi provjerili da je sigurno mrtav, vojnici su ga kopljem proboli ispod rebara.
Nakon nekog vremena Isusovo tijelo skinuli su s križa, umotali ga u povoje u kakve su se zamatale mumije, a koji su bili premazani smjesom od otprilike 100 l miomirisne pomasti (smirne i aloje). Položili su njegovo tijelo u grob isklesan u stijeni te na ulaz u grob navalili veliki kamen, kako bi zatvorili ulaz.
Svi su znali da je Isus rekao kako će ustati od mrtvih nakon tri dana. Stoga su na grob postavili stražu koja se sastojala od obučenih rimskih vojnika.Isto tako, zapečatili su grob službenim rimskim pečatom, čime su ga proglasili vlasništvom carstva.
Unatoč svim ovim mjerama sigurnosti, nakon tri dana kamen, koji je zapečaćen priječio ulaz u grob, pronađen je odmaknut podalje od groba. Isusova tijela nije bilo. U grobu su nađeni samo povoji koji su omotavali Isusovo mrtvo tijelo.
Važno je naglasiti da se i Isusovi neprijatelji i njegovi sljedbenici slažu da je grob pronađen prazan te da je tijelo nestalo.
Najranije objašnjenje koje se proširilo, glasilo je da su učenici ukrali tijelo dok su stražari spavali. Ova teorija ne drži vodu iz jednostavnog razloga što su na straži bili vrlo istrenirani rimski vojnici koji su znali da je kazna za spavanje na dužnosti smrt. Nijedan od stražara nije bio pogubljen.
Nadalje, svaki od Isusovih učenika, pojedinačno, neovisno jedan od drugoga, podnijeli su mučenje i smrt ustrajući u svojim tvrdnjama da je Isus živ, da je uskrsnuo od mrtvih. Kroz povijest nalazimo mnoge primjere gdje ljudi dragovoljno odlaze u smrt zbog svojih uvjerenja, zato što tako snažno vjeruju da je nešto istinito, pa čak i ako se ispostavi da su bili u zabludi i da je njihovo uvjerenje bilo pogrešno. No ljudi ne pristaju dati svoj život za nešto za što znaju da je laž. Da su učenici znali da su ukrali Isusovo tijelo i izmislili priču o uskrsnuću, barem bi neki od njih na samrti, pod teretom muka koje su podnosili, priznali istinu.
Možda su vlasti premjestile tijelo? Ni ovo objašnjenje nema smisla. Vlasti su razapele Isusa kako bi spriječili da mase naroda povjeruju u njega i počnu ga slijediti. Da su oni negdje imali sakriveno Isusovo tijelo, sigurno bi ga javno pokazali na jeruzalemskim ulicama kako bi svima dokazali da Isus nije uskrsnuo. Ovim činom ugušili bi kršćanstvo odmah u njegovim začecima. Činjenica da nisu javno pronijeli Isusovo tijelo kroz Jeruzalem jasno svjedoči o tome da ni rimske, a niti vjerske židovske vlasti nisu imale u svome posjedu Isusosvo mrtvo tijelo.
Još jedna teorija kaže da su žene, vrlo uznemirene i pomućene u svojoj tuzi, u to rano jutro – a još je bio mrak – otišle na krivi grob. U svojoj zbunjenosti umislile su da je Isus uskrsnuo kako je bio govorio, jer je grob, na koji su otišle, bio prazan. Ali opet se nameće pitanje, ako žene doista jesu otišle na krivi grob, zašto svećeničko vijeće i ostali Isusovi neprijatelji jednostavno nisu otišli na pravi grob, pokazali da je tijelo još uvijek tamo i pokopali kršćanstvo jednom za svagda?
Još jedna mogućnost postoji. Ovo neki nazivaju „teorijom nesvijesti“. Zagovornici ovog mišljenja smatraju za Isus zapravo nije umro. Greškom je javljeno da je umro, ali zapravo se samo onesvijestio od iscrpljenosti, boli, gubitka krvi. Zatim se u hladnome grobu osvijestio i došao k sebi. (Ovdje bismo morali zanemariti činjenicu da su vojnici Isusa kopljem proboli ispod rebara kako bi medicinski potvrdili njegovu smrt.)
Ali pretpostavimo na trenutak da je Isus doista pokopan živ, ali onesviješten. Bi li mogao preživjeti u vlažnome grobu od petka poslijepodne do nedjelje ujutro bez vode, hrane ili bilo kakve pomoći? Bi li imao snage osloboditi se iz povoja u koje je bio zamotan, odgurnuti teški kamen s groba, savladati rimsku stražu i odšetati se na stopalima koja su bila probodena debelim čavlima? Malo vjerojatno.
No prazan grob nije bio taj koji je uvjerio Isusove sljedbenike da je Isus Bog.
Prazan grob nije glavni razlog zašto su Isusovi sljedbenici tako čvrsto postali uvjereni da je Isus ustao od mrtvih, da je živ, da je Bog. Isus se pojavio pred njima više puta. To je bio glavom i bradom on, u tijelu, jeo je s njima i razgovarao s njima. To ih je konačno uvjerilo da je Isus živi Bog.
Luka, jedan od pisaca Evanđelja, kaže da je Isus jedanaestorici apostola „poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem”.29
Sva četiri evanđelista navode izvještaje o Isusovom tjelesnom pojavljivanju među svojim učenicima nakon pokopa. Jednom prilikom, kad Toma Blizanac nije bio s ostalim apostolima, došao im je Isus.30 Kad su to apostoli kasnije ispričali Tomi, on nije htio povjerovati. Samo je rekao: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“.
Nakon tjedan dana Isus je opet došao među učenike. Ovoga puta Toma je bio prisutan. Isus mu je rekao: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“. A Toma odgovori: „Gospodin moj i Bog moj!“
Na taj njegov odgovor Isus mu kaže: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Zašto je Isus prošao kroza sve to? Zato da bismo mi već u ovom životu mogli upoznati Boga na taj način da povjerujemo u njega.
Isus nam nudi život s puno više smisla i svrhe, a takav život nalazi se u odnosu s njim. Isus je jednom prilikom rekao: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“.31
Upravo sada možeš započeti svoj osobni, intimni odnos s Bogom. Možeš u ovom životu na zemlji početi upoznavati Boga, a nakon smrti, u vječnosti, možeš ga poznavati potpuno. Bog nam obećava: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“.32
Isus je otišao na križ kako bi na sebe preuzeo naš grijeh. Odabrao je podnijeti kaznu za naš grijeh, kako naš grijeh više ne bi bio prepreka između njega i nas. Baš stoga što je u potpunosti platio vaš grijeh, Isus vam nudi svoje oproštenje i nudi vam da uđete u odnos s njim.
Kako možete ući u odnos s Bogom? Ovako:
Isus je rekao: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu...“33
Upravo sada možete Isusu ta vrata na kojima on stoji i kuca. To su vrata vašeg srca, vašeg života. Nije toliko važno kojim točno riječima ćete ga pozvati. Važno je da odgovorite na njegovo kucanje, zbog onoga što je učinio za vas i zbog svega što vam sada nudi.
Pomolite mu se ovako ili sličnim riječima: „Isuse, vjerujem u tebe. Hvala ti što si umro na križu kako bi umjesto mene podnio kaznu za moj grijeh. Molim te da mi oprostiš i da sada uđeš u moj život. Želim te poznavati i slijediti. Hvala ti što si ušao u moj život i što me sada primaš u odnos sa sobom. Hvala ti“.
Ako ste odlučili pozvati Krista u svoj život i slijediti ga, željeli bismo vam pomoći da ga bolje upoznate. Ako vam možemo pomoći na ikoji način, molimo vas, kliknite na jednu od niže navedenih poveznica.
| ► | Upravo sam pozvao Krista u svoj život. (Evo nekih korisnih informacija.) |
| ► | Pozvao bih Krista u svoj život. Molim dodatna objašnjenja. |
| ► | Imam pitanje… |
Članak je prilagođen prema knjizi Know Why You Believe autora Paula E. Littlea, izdavač Victor Books, copyright (c) 1988, SP Publications, Inc., Wheaton, IL 60187. Korišteno s dopuštenjem.
Fusnote: (1) Evanđelje po Marku 12,37 (2) Evanđelje po Mateju 7,29 (3) Evanđelje po Mateju 16,15-17 (4) Evanđelje po Ivanu 5,18 (5) Evanđelje po Ivanu 10,30-33 (6) Evanđelje po Marku 2,1-7 (7) Evanđelje po Marku 14,61-64 (8) Evanđelje po Ivanu 8,19; 14,17 (9) Evanđelje po Ivanu 12,45; 14,9 (10) Evanđelje po Ivanu 12,44; 14,1 (11) Evanđelje po Marku 9,37 (12) Evanđelje po Ivanu 15,23 (13) Evanđelje po Ivanu 5,23 (14) Evanđelje po Ivanu 10,38 (15) Evanđelje po Ivanu 8,46 (16) Prva Petrova poslanica 2,22 (17) Evanđelje po Mateju 27,23-24 (18) Evanđelje po Mateju 27,54 (19) Evanđelje po Ivanu 9,25.32-33 (20) Evanđelje po Marku 4,35-41 (21) Evanđelje po Ivanu 11,38-48 (22) Evanđelje po Ivanu 14,6 (23) Evanđelje po Ivanu 8,12 (24) Evanđelje po Ivanu 10,28 (25) Evanđelje po Marku 9,31 (26) Prva poslanica Korinćanima 15,14 (27) Evanđelje po Ivanu 10,18 (28) Evanđelje po Mateju 26,52-53 (29) Djela apostolska 1,3 (30) Evanđelje po Ivanu 20, 24-29 (31) Evanđelje po Ivanu 10,10 (32) Evanđelje po Ivanu 3,16 (33) Otkrivenje 3,20
