TRAŽI
Potraga za odgovorima na
pitanja o životu i Bogu
pitanja o životu i Bogu
TRAŽI
Autor: Josh McDowell
Žudio sam za srećom. Htio sam biti jedan od najsretnijih ljudi na cijelome svijetu. Težio sam i za smislom života i tražio odgovore na ova pitanja:
Još sam više od toga žudio za slobodom. Htio sam biti jedan od najslobodnijih ljudi na cijelome svijetu. Sloboda mi, međutim, nije značila da mogu raditi što god želim - to može svatko. Sloboda mi je značila posjedovanje snage da učinim ono što bih trebao učiniti. (Većina ljudi zna što bi trebala učiniti, ali nema snage da to uistinu i učini.)
Činilo se da su svi nekako religiozni, pa sam i ja učinio najjednostavniju stvar: otišao sam u crkvu. Mora da sam ušao u krivu crkvu jer sam se od boravka u njoj osjećao samo još gore. U crkvu sam išao ujutro, u podne i uvečer, ali nije pomoglo. Po prirodi sam veoma praktičan, pa kad nešto ne ide, odustanem od toga. Tako sam odustao i od religije.
Zapitao sam se bi li mi možda prestiž pomogao. Možda bih se bolje osjećao kao neka vrsta vođe koji zastupa neku ideju, sav joj se posvećuje i postaje popularan zbog toga. Na sveučilištu koje sam pohađao, studentski su vođe imali financijske resurse za tako nešto i bili su veoma važni. Zbog toga sam se odlučio kandidirati za predsjednika studentskog vijeća prve godine. Pobijedio sam na izborima. Bilo je divno što su me svi poznavali, što sam donosio odluke i trošio sveučilišni novac na dovođenje zanimljivih predavača koji su mi se sviđali. Bilo je super, ali se i tome, kao i svemu drugome što sam pokušao, sjaj brzo istrošio. Probudio bih se u ponedjeljak ujutro (obično s glavoboljom od prethodne noći) i pomislio: „Još pet dana!“. Preživljavao sam od ponedjeljka do petka, a radovao se samo trima danima u tjednu: petku, suboti i nedjelji. A začarani krug bi se stalno ponavljao.
Činilo mi se da je na sveučilištima širom zemlje bilo jako malo ljudi koji su na tako iskren način pokušavali naći smisao, istinu i svrhu života kao što sam ja to činio. Tijekom tog perioda, primijetio sam malu grupu ljudi: osam studenata i dva profesora koji su se po nečemu razlikovali od ostalih. Činilo se kao da znaju zašto vjeruju u to što vjeruju. Također je izgledalo kao da znaju kamo idu, znaju svoj cilj.
Ti ljudi nisu samo pričali o ljubavi, već su se u tom pogledu angažirali. Kao da su bili iznad svih svakodnevnih pritisaka studentskog života. Čak i kad su svi ostali poklekli pod okolnostima, oni su djelovali zadovoljno, mirno i neovisno o svakodnevici. Izgledalo mi je kao da posjeduju unutarnji i stalni izvor radosti. Bili su upravo odvratno sretni. Imali su nešto što ja nisam imao.
Kao i svaki prosječni student, htio sam ono što netko drugi ima, a ja nemam. Zbog toga sam se odlučio sprijateljiti s nekima od tih intrigantnih ljudi. Dva tjedna nakon te odluke, zajedno sam s njima sjedio za stolom u prostorijama studentskog saveza. Bilo nas je šest studenata i dva profesora. Počeo se voditi razgovor o Bogu.
Išli su mi na živce, pa sam se osvrnuo prema jednoj zgodnoj studentici (prije toga sam mislio da su sve kršćanke ružne), ležerno se naslonio (nisam htio da ostali pomisle da sam zainteresiran) i rekao: „Reci mi, što je svima vama tako promijenilo život? Zbog čega su vaši životi toliko drugačiji nego životi svih ostalih studenata na ovom faksu?“
Mora da je ta mlada žena imala vrlo čvrsta uvjerenja. Pogledala me ravno u oči i izgovorila dvije riječi za koje nikad nisam mislio da ću ih na fakultetu čuti kao dio rješenja bilo kakvog problema: „Isus Krist.“
„Ma, daj, molim te!“ rekao sam „Nemoj me hraniti s tim smećem. Pun mi je kufer religije, crkve i Biblije. Nemoj me daviti s religijom!“
„Nisam rekla religija. Rekla sam Isus Krist!“ odvratila mi je.
Rekla mi je nešto o čemu nikad prije nisam razmišljao: da kršćanstvo nije religija. Religija je, naime, kad ljudi pokušavaju doći do Boga svojim dobrim djelima, a kršćanstvo je Bog koji dolazi ljudima kroz Isusa Krista i nudi im direktni kontakt.
Sveučilišta su vjerojatno najnapučenija ljudima s pogrešnim idejama o kršćanstvu. Prije nekog vremena upoznao sam jednog asistenta koji je na predavanju rekao da je „svatko tko uđe u crkvu automatski i kršćanin“. Odgovorio sam mu: „Ako uđete u garažu, znači li to automatski da ste auto?“ Rečeno mi je da je kršćanin onaj tko istinski vjeruje u Krista.
Dok sam se tako bavio mislima o kršćanstvu, moji su me novi prijatelji potakli na ispitivanje Isusova života. Otkrio sam da niti Buda, niti Muhamed, niti Konfucije nikad nisu tvrdili da su bogovi, ali da je Isus tvrdio kako jest Bog. Prijatelji su me potakli na pronalaženje dokaza o Isusovom božanstvu. Bili su uvjereni da je Isus Bog u ljudskom obličju, da je umro na križu za grijehe čovječanstva, da je pokopan, ali uskrsnuo tri dana kasnije i da i danas može promijeniti svačiji život.
Mislio sam da je to najobičnija farsa. Bio sam uvjeren da su kršćani totalni idioti. Neke sam i upoznao. Čekao bih da neki od njih počnu govoriti na predavanju i uživao u tome da ih intelektualno rastrgam. Smatrao sam da kad bi kršćanin imao ijednu moždanu stanicu, ta bi umrla od usamljenosti.
No, ti su me ljudi uvijek i iznova poticali na razmišljanje. Konačno sam prihvatio izazov. Učinio sam to iz ponosa, kako bih im dokazao da su u krivu jer, mislio sam, nema činjenica koje bi potkrijepile njihove teorije. Pretpostavljao sam da u njihovim tvrdnjama nema nikakvih dokaza koji bi se mogli razmotriti.
Nakon mnogo mjeseci proučavanja, moj je um došao do zaključka da je Isus morao biti ono što je i sam tvrdio. To mi je predstavljalo priličan problem. Um mi je govorio da je sve što sam pročitao istina, ali me volja vukla u drugom pravcu.
Otkrio sam da je čin postajanja kršćaninom veoma poguban za ego. Isus je direktno izazvao moju volju kako bi mu povjerovala. Parafrazirat ću ga: „Pogledajte! Stojim pred vratima i stalno kucam. Čuje li netko kako ga zovem i otvori vrata, ući ću.“ (Otkrivenje 3,20). Nije me bilo briga za Isusovo hodanje po vodi i pretvaranje vode u vino. Naprosto nisam u svojoj blizini htio nikoga tko će mi pokvariti zabavu, a kršćanstvo mi se činilo kao najbrži put za uništavanje svakog dobrog provoda. Moj mi je um, dakle, govorio da je kršćanstvo istinito, ali volja je bježala od toga.
Kad god bih se našao u blizini tih oduševljenih kršćana, došlo bi do konflikta. Ako ste ikada bili u društvu sretnih ljudi dok ste sami bili jadni, znat ćete koliko vam takvi sretnici mogu dizati tlak. Bili su toliko sretni, a ja tako jadan da bih doslovno ustao i demonstrativno pobjegao iz sobe studentskog saveza. Došlo je do toga da bih legao u krevet u deset sati navečer i ne bih mogao zaspati do četiri sata ujutro. Znao sam da sve to moram izbaciti iz uma prije nego što siđem s uma!
No, glava i srce konačno su mi se povezali 19. prosinca 1959. godine u 8:30 navečer. Bio sam na drugoj godini studija i toga sam dana postao kršćanin. Te sam se večeri molio i molio sam za četiri stvari kako bih uspostavio odnos s Isusom Kristom koji mi je, od tada, promijenio život. Prvo sam rekao: „Gospodine Isuse, hvala ti što si umro na križu za mene.“ Zatim sam rekao: „Ispovijedam ti sve one stvari iz svojeg života koje ti nisu po volji i molim te da mi oprostiš i očistiš me.“ Nakon toga sam rekao: „Sada ti, na najbolji način za koji znam, otvaram vrata svojeg života i srca i vjerujem ti kao svojem Spasitelju i Gospodinu. Preuzmi kontrolu nad mojim životom. Izmijeni me iznutra i izvana. Učini me osobom kakvom si me stvorio.“ Na kraju sam još rekao: „Hvala ti što si u moj život došao po vjeri.“ Bila je to vjera koja nije bila zasnovana na neznanju, već na dokazima iz povijesti i Riječi Božje.
Siguran sam da su vam mnogi religiozni ljudi tvrdili kako su se u takvim trenucima osjećali kao da ih je ošinuo grom ili nešto slično. Nakon što sam ja izmolio tu svoju molitvu, ništa se nije dogodilo. Mislim, stvarno ništa. Još uvijek mi nisu narasla krila. Nakon te odluke, zapravo sam se osjećao još gore. Doslovno mi se povraćalo. Jao meni, pomislio sam, u što sam se to sad uvukao? Stvarno sam se osjećao kao da sam prolupao (i siguran sam da neki ljudi misle kako stvarno jesam).
No, nakon jedno šest mjeseci do godinu i pol, shvatio sam da nisam prolupao. Život mi se doista promijenio. Jednom sam, za vrijeme rasprave s pročelnikom odsjeka za povijest, spomenuo da mi se život promijenio. Profesor me prekinuo, upitavši: „McDowell, pokušavate li vi nama, u dvadesetom stoljeću, reći da vam je Bog promijenio život? Koja područja života vam je promijenio?“ Nakon tri četvrt sata, zaustavio me riječima: „U redu, to bi bilo dosta.“ Evo nekih stvari koje sam tog dana nabrojao prisutnima u predavaonici.
Jedno od područja koje je Bog promijenio u meni bio je moj nemir. Uvijek sam se morao nečim baviti. Hodao bih studentskim domom, a glava bi mi bila poput vihora različitih proturječnih misli. Sjeo bih i pokušao učiti, no ne bih mogao. Nekoliko mjeseci nakon što sam prihvatio Isusa, razvio sam neku vrstu mentalnog mira. Nemojte me krivo shvatiti: proturječja i konflikti u mojim mislima nisu nestali. U svojem odnosu s Isusom nisam našao oslobođenje od proturječja i konflikta, nego sposobnost da se nosim s njima. Tu sposobnost ne bih dao ni za što na svijetu.
Još jedno od područja koja su se promijenila bilo je moja teška narav. Prije sam znao planuti samo zato što me netko krivo pogledao. Još uvijek nosim ožiljke od tučnjave na prvoj godini faksa, u kojoj sam skoro ubio čovjeka. Ta eksplozivna narav u tolikoj je mjeri bila sastavni dio moje osobnosti da je svjesno nisam niti pokušavao promijeniti. No, kada sam, nakon svoje odluke o prihvaćanju Krista, došao u krizu u kakvoj bih obično izgubio glavu, shvatio sam da moje teške naravi više nema. Samo sam jednom u četrnaest godina planuo (i kad sam to učinio, plaćao sam za to sljedećih šest godina).
Postojalo je još jedno područje u mojem životu, na koje nikako nisam ponosan, ali ga spominjem zato što je mnogim ljudima potrebna promjena upravo u tom području života. Ja sam pronašao izvor promjene: Isus Krist. To područje je mržnja. U sebi sam prije nosio mnogo mržnje. Nije to bilo ništa što bih pokazivao prema van, nego više neko škrgutanje zubima u dubini duše. Strahovito su me nervirali ljudi, stvari, problemi…
No, jednog sam čovjeka mrzio više negoli sve ostale: svog oca. Mrzio sam ga iz dna duše. Bio je gradski alkoholičar. Svi su znali da je pijanac. Moji bi prijatelji zbijali šale o njegovom teturanju po ulicama u centru grada. Nisu mislili da bi me to moglo smetati jer sam se zajedno s njima smijao. No, vjerujte mi, iznutra sam plakao. Svoju sam majku više puta nalazio u štali, pretučenu toliko da nije mogla ustati, pa je ležala u kravljem izmetu. Kad bi nam dolazili prijatelji, odvodio bih oca u štalu i ondje ga vezivao, te parkirao auto pred vratima, kako ne bi mogao izaći. Prijateljima bismo rekli da je nekamo otišao. Mislim da nitko nikoga nikad nije mrzio toliko koliko sam ja mrzio svojeg oca. No, kad sam odlučio prihvatiti Krista, on je ušao u moj život, a njegova je ljubav bila toliko jaka da je mržnju izokrenula naopačke. Mogao sam oca pogledati u oči i reći mu: „Tata, volim te.“ Što je najbolje, to sam stvarno i osjećao. Nakon nekih stvari koje sam učinio, to ga je prodrmalo.
Kad sam se prebacio na privatno sveučilište, imao sam vrlo ozbiljnu prometnu nezgodu. Odvezli su me kući s imobiliziranim vratom. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je otac došao u moju sobu i upitao me: „Sine, kako možeš voljeti oca kao što sam ja?“ Odgovorio sam mu: „Tata, prije šest mjeseci sam te prezirao.“ Tada sam sa svojim tatom podijelio zaključke do kojih sam došao, vezano uz Krista: „Tata, pustio sam Krista u svoj život. Ne mogu ti to u potpunosti objasniti, ali zbog tog odnosa s Kristom, u sebi sam našao mogućnost da volim i prihvaćam, ne samo tebe, već i druge ljude, onakvima kakvi jesu.“
Četrdeset i pet minuta kasnije, dogodila se jedna od najdivnijih stvari u mojem životu. Ovaj čovjek koji me poznavao toliko dobro da mu nisam mogao svačime mazati oči, rekao mi je: „Sine, ako Bog u mojem životu može učiniti ono što sam vidio da je učinio u tvom, tada mu i ja želim dati priliku.“ Moj je otac odmah, zajedno sa mnom, molio i uzvjerovao Kristu za oprost svojih grijeha.
Promjenama obično treba nekoliko dana, tjedana, mjeseci, možda čak i godina. Život mojeg oca se, međutim, promijenio pred mojim očima. Bilo je to kao da mu je netko upalio žaruljicu u glavi. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam vidio takvu brzu promjenu. Moj je otac od tada samo jedan jedini put dotakao viski. Prinio ga je ustima, liznuo i to je bilo to. Donio sam samo jedan zaključak. Odnos s Isusom Kristom mijenja živote.
Možete se smijati kršćanstvu. Možete mu se rugati i ismijavati ga. No, ono djeluje. Mijenja živote. Vjerujete li Isusu, počnite promatrati svoje stavove i djela, jer Isus Krist će ih mijenjati. No, kršćanstvo nije nešto što nekoga možete natjerati da proguta na silu. Sve što mogu učiniti jest reći vam što sam ja doživio i što sam naučio. No, na kraju krajeva, vi se na taj korak morate odlučiti sami.
Možda će vam pomoći molitva koju sam ja molio: „Gospodine Isuse, trebam te. Hvala ti što si za mene umro na križu. Oprosti mi i očisti me. U ovom trenutku počinjem vjerovati da si moj Spasitelj i Gospodin. Učini me osobom kakvom si me stvorio. U ime Krista. Amen.“
| ► | Upravo sam pozvao Krista u svoj život. (Evo nekih korisnih informacija.) |
| ► | Pozvao bih Krista u svoj život. Molim dodatna objašnjenja. |
| ► | Imam pitanje… |
Josh McDowell svjetski je poznati predavač, pisac i putujući predstavnik organizacije Cru. Napisao je više od 50 knjiga, među kojima su „I ne samo tesar“ te „Dokaz koji traži presudu“.
