Zašto Bog ne učini spektakularno čudo i time dokaže svoje postojanje?

Pitanje: „Zašto danas ne postoje jasno vidljiva čuda koja svima u svijetu, bez trunke sumnje dokazuju da Bog postoji?“

Naš odgovor: Mi ljudi često želimo čvrste, nepobitne dokaze prije nego što smo spremni povjerovati u Boga. Neki ljudi vjeruju u Božje postojanje na temelju snažnih činjeničnih i filozofskih razloga (od kojih su neki predstavljeni u odlomku Božje postojanje). Drugi vjeruju zbog tradicije, jer su tako odgojeni i vjera u Boga usađena im je od malih nogu. Treći pak vjeruju u Boga zbog uslišenih molitava, smjernica koje im je Bog davao u životu ili zbog načina na koji je Bog promijenio njihove živote.

Međutim, zašto se Bog čovjeku ne pokaže na toliko očit način da ljudi ne bi mogli poreći njegovo postojanje? Dobar odgovor na to pitanje daje Philip Yancey u svojoj knjizi Isus kakvog nisam poznavao.

Yancey ističe da nam je Bog dao slobodu da vjerujemo u njega ili da ne vjerujemo. On kaže: „Moja vjera pati od prevelike slobode, od suviše iskušenja da ne vjerujem. Ponekad bih želio da me Bog svlada, da nadvlada moje sumnje sigurnošću, da pruži konačne dokaze svojega postojanja i brige. (...) Želio bih imati Boga bez dvosmislenosti, Nekoga na koga mogu uprijeti prstom zbog mojih sumnjičavih prijatelja.“¹ Ali zatim kaže: „Što više upoznajem Isusa to sam više pod dojmom onoga što je Ivan Karamazov nazvao 'čudom obuzdavanja'“².

Isus je mogao učiniti takva spektakularna čuda da bi svi ljudi morali vjerovati u njega. Mogao je izreći nekoliko riječi nad nekim gradom i od bolesti u jednom trenu izliječiti sve njegove stanovnike. Mogao je u trenu pred ljude postaviti Kineski zid ili Eiffelov toranj. Mogao je učiniti stotine čuda zbog kojih bi ljudi ostali bez daha i zbog kojih bi morali povjerovati u njega. Ali nije. Zašto?

Bog nam nikada ne oduzima slobodnu volju s kojom nas je stvorio.

Yancey kaže: „Više začuđuje njegovo odbijanje da se pokaže i nadvlada. Božje strašno ustrajanje na čovjekovoj slobodi tako je neograničeno da nam je dao snagu da živimo kao da on ne postoji, da mu pljunemo u lice, da ga razapnemo. Vjerujem da Bog inzistira na takvom obuzdavanju jer nikakav pirotehnički prikaz svemoći neće postići odgovor za kojim čezne. Premda moć može prisiliti na poslušnost, samo ljubav može izazvati odgovor ljubavi, a to je upravo ono što je Bog želio od nas i što je razlog zbog kojeg nas je stvorio.“³

Kad bi Bog zaista svoje postojanje demonstrirao na tako nepobitan način, mi ljudi bili bismo primorani da vjerujemo u njega. Bili bismo kao roboti. Ne bismo imali slobodnu volju, nego bismo slijepo izvršavali zapovjedi koje nam Bog daje. Ne bismo poznavali ljubav. No Bog želi da ga doživimo kao Oca, Prijatelja, Tješitelja, Savjetnika, Gospodara, i sve to dobrovoljno, a ne pod prisilom.

Bog nam je dao mnoštvo dokaza za svoje postojanje, i više nego što bi nam trebalo biti potrebno (pročitajte npr. Više od slijepe vjere). Ali ne prisiljava nas da svoju volju podložimo njemu i povjerujemo u njegovo postojanje. Isus kaže: „Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu...“ (Otkrivenje 3,20). Bog ulazi u naše živote samo uz naše dopuštenje. Ako zaista želimo saznati postoji li Bog i kakav je, on će nam dopustiti da ga pronađemo i upoznamo.

Fusnote: (1) Yancey, Philip. Isus kakvog nisam poznavao (Prometej, Zagreb, 2007.), str. 72 (2) ibid., str. 73 (3) ibid.