Zašto možete vjerovati Bibliji

Povijest Biblije i njezin izvjestiteljski stil jedinstveni su među svim religioznim tekstovima…

Biblijski tekst napisan je tijekom 1500 godina. Napisalo ga je 40 pisaca. Za razliku od ostalih religioznih spisa, stil biblijskog teksta je činjenični izvještaj o stvarnim događajima, mjestima, povijesnim ljudima i njihovim razgovorima. Povjesničari i arheolozi u mnogo su navrata potvrdili autentičnost Biblije.

Koristeći osobnosti biblijskih pisaca i njihove jedinstvene stilove pisanja, Bog nam otkriva tko on jest i što to znači poznavati ga.

Kroz Bibliju se provlači jedna središnja poruka koju sustavno naglašava svih 40 biblijskih pisaca: Bog, koji nas je sve stvorio, želi imati osoban odnos sa svakim pojedinim čovjekom. Poziva nas da ga upoznamo i da mu poklonimo svoje povjerenje.

Biblija nije samo motivacijska knjiga. Ona nam objašnjava život i upoznaje nas s Bogom. Ne daje odgovore na sva moguća pitanja koja bismo mi mogli postaviti, ali odgovara na mnoga od njih. Pokazuje nam kako ljudski život može imati svrhu i samilost. Uči nas kako se odnositi prema drugima. Potiče nas da se oslanjamo na Boga i od njega crpimo snagu, smjer za svoj život te da uživamo u njegovoj ljubavi prema nama. Isto tako, otkriva nam kako možemo naći vječni život.

Više kategorija dokaza podupiru povijesnu točnost Biblije i njeno Božansko podrijetlo. (Ovdje navodimo pododlomke iz ovoga članka kako biste mogli izravno pristupiti bilo kojemu od njih.)

1. Kako arheologija potvrđuje točnost Biblije?
2. Je li se Biblija mijenjala tijekom vremena ili mi danas imamo pristup originalnim Biblijskim spisima?
3. Jesu li izvještaji o Isusu u evanđeljima pouzdani?
4. Potvrđuju li povjesničari biblijske izvještaje o Isusu?
5. Postoje li u Bibliji proturječnosti?
6. Kako je odlučeno koje će knjige ući u Novi zavjet? Zašto nije prihvaćeno Judino evanđelje?
7. Zašto je evanđelistima trebalo 30 do 60 godina da napišu Evanđelja?
8. Zašto je uopće bitno je li Isus stvarno govorio i činio ono što je zapisano u Evanđeljima?

1. Kako arheologija potvrđuje točnost Biblije?

Arheologija ne može dokazati da je Biblija Božja zapisana riječ upućena čovječanstvu. No ona može potkrijepiti povijesnu točnost Biblije, i to i čini. Tijekom povijesti arheolozi su postupno otkrivali imena vladajućih činovnika, kraljeva, gradova i praznika koji se spominju u Bibliji. Ponekada bi se dogodilo da su povjesničari smatrali kako dotični ljudi ili mjesta nisu postojali, pa bi arheologija potom otkrila da zapravo jesu postojali. Na primjer, Evanđelje po Ivanu spominje kao je Isus izliječio hromog čovjeka pored kupališta Bethesda. Tekst čak opisuje pet natkrivenih trijemova koji su vodili do kupališta. Znanost je smatrala da to kupalište nije postojalo sve dok ga arheolozi nisu iskopali 12 metara pod zemljom zajedno s njegovih pet natkrivenih trijemova.¹

U Bibliji je zapisano mnogo povijesnih detalja. Arheološka znanost još uvijek nije pronašla svaki pojedini detalj. No važno je da niti jedan arheološki nalaz ne osporava biblijske zapise.²

S druge strane, novinski izvjestitelj Lee Strobel istraživao je povijesnu vjerodostojnost Mormonove knjige: „Arheologija sustavno ne uspijeva potvrditi navode u Mormonovoj knjizi o događajima koji su se navodno davno dogodili u Sjevernoj i Južnoj Americi. Pisao sam Instituciji Smithsonian u Washingtonu i pitao postoje li dokazi koji potvrđuju tvrdnje mormonizma. Jednoznačni odgovor glasio je kako arheolozi Smithsoniana 'ne vide izravnu vezu između arheologije Novoga svijeta i tematike Mormonove knjige'“. Arheolozi nisu uspjeli pronaći niti jedan grad, osobu, ime ili mjesto spomenuto u Mormonovoj knjizi.³

Mnoge antičke lokalitete koje spominje evanđelist Luka u Djelima apostolskim u Novom zavjetu pronašli su arheolozi. „Luka navodi ukupno 32 zemlje, 54 grada i 9 otoka i to sve bez greške.“⁴

Arheologija je isto tako osporila mnoge pogrešne teorije o Bibliji. Na primjer, postoji teorija koju još uvijek poučavaju neki fakulteti u svijetu, a prema kojoj autor Petoknjižja (prvih pet knjiga Starog zavjeta) nikako nije mogao biti Mojsije, zbog toga što u njegovo vrijeme nijedno pismo još uvijek nije postojalo. A onda su arheolozi otkrili jedan crni kamen, Hamurabijevu stelu. „Na njoj je klinastim znakovima detaljno zapisan Hamurabijev zakonik. Je li Hamurabijeva stela mlađa od Mojsija (koji je živio oko 1500 god.p.n.e.)? Ne, starija je! I to barem tri stoljeća.“⁵

Arheologija opetovano potvrđuje povijesnu pouzdanost i točnost Biblije.

Ako vas zanima više, kliknite ovdje kako biste vidjeli tabelu s nekim najznačajnijim arheološkim nalazima.

2. Je li se Biblija promijenila tijekom vremena, ili danas imamo pristup originalnim biblijskim zapisima?

Neki ljudi misle da je Biblija prevedena toliko puta da se iskvarila uslijed mnogobrojnih prijevoda. Kada bi se Biblija prevodila na temelju drugih prijevoda, ove primjedbe bile bi osnovane. Ali to nije slučaj. Biblijski tekst koji je dostupan javnosti dobiven je izravnim prevođenjem s grčkih, hebrejskih i aramejskih izvornih tekstova koji se temelje na tisućama starih rukopisa.

Povijesna pouzdanost Staroga zavjeta potvrđena je 1947. kada su na današnjoj Zapadnoj obali u Izraelu arheolozi pronašli tzv. „Svitke s Mrtvog mora.“ Na tim listovima zapisani su odlomci Staroga zavjeta tisuću godina stariji od dotada najstarijih poznatih bibljiskih prijepisa. Svitci s Mrtvog mora u 95 postotaka podudaraju se s dotada poznatima, tisuću godina mlađim rukopisima. Ovih 5% razlika čine manje varijacije u zapisivanju pojedinih riječi te neke razlike u rečeničnoj strukturi koje ne mijenjaju značenje rečenice.

Nadalje, Novi zavjet je najpouzdaniji stari dokument koji čovječanstvo posjeduje. Očuvano je nekoliko tisuća kopija novozavjetnog teksta, svi datirani vrlo blizu vremena nastanka originalnog zapisa. Štoviše, sigurnije je da je novozavjetni tekst koji mi danas imamo istovjetan svome originalnom rukopisu nego što smo to sigurni za tekstove koje danas pripisujemo Platonu, Aristotelu ili za Homerovu Ilijadu.

Ako vas zanima usporedba Novog zavjeta i ostalih antičkih spisa, kliknite ovdje.

3. Jesu li izvještaji o Isusu koje nalazimo u evanđeljima pouzdani?

Četvorica novozavjetnih pisaca napisali su svaki svoju biografiju Isusovog života. Ova četiri teksta nazivamo četirima evanđeljima. To su prve četiri knjige Novoga zavjeta. Možemo li biti sigurni da su ove Isusove biografije točne?

Ako povjesničari žele odrediti pouzdanost određene biografije, postavljaju pitanje: „Koliko drugih izvora navodi iste detalje o ovoj osobi?“ Evo primjera: Recimo da skupljate biografije bana Josipa Jelačića. Naći ćete zapise o njegovoj vojnoj i političkoj karijeri, možda i neke o njegovom osobnom i obiteljskom životu. Sve te biografije navodit će slične činjenice. Ali pretpostavimo da nađete jednu biografiju koja navodi kako je ban Jelačić deset godina svoga života proveo u Africi kao borac za ukidanje ropstva. Budući da sve ostale biografije upućuju na to da je ban Jelčić cijeli svoj život proveo u Austro-ugarskoj monarhiji, bilo koji legitimni povjesničar morao bi zaključiti da su pouzdani oni izvještaji koji se međusobno slažu.

Nalazimo li i u slučaju Isusa iz Nazareta više biografskih izvještaja koji navode slične činjenice o njegovu životu? Da. Evo nekoliko primjera. Navedena poglavlja odnosno reci u svakome od evanđelja govore o događajima spomenutima u lijevom stupcu.

	Matej	Marko	Luka	Ivan
Isus je rođen od djevice	1,18-25	-	1,27.34	-
Rođen je u Betlehemu	2,1	-	2,4	-
Živio je u Nazaretu	2,23	1,9.24	2,51, 4,16	1,45-46
Isusa je krstio Ivan Krstitelj	3,1-15	1,4-9	3,1-22	-
Isus je činio čuda izlječenja	4,24, i dr.	1,34, i dr.	4,40, i dr.	9,7
Hodao je po površini vode	14,25	6,48	-	6,19
Nahranio je 5000 ljudi sa dva kruha i pet riba	14,7	6,38	9,13	6,9
Poučavao je obični narod	5,1	4,25, 7,28	9,11	18,20
Družio se s ljudima s društvene margine	9,10, 21,31	2,15, 16	5,29, 7,29	8,3
Prepirao se s vjerskom elitom	15,7	7,6	12,56	8,1-58
Vjerski vođe urotili su se da ga ubiju	12,14	3,6	19,47	11,45-57
Predali su Isusa Rimljanima	27,1, 2	15,1	23,1	18,28
Isus je bio bičevan	27,26	15,15	-	19,1
Bio je razapet	27,26-50	15,22-37	23,33-46	19,16-30
Bio je pokopan u grob	27,57-61	15,43-47	23,50-55	19,38-42
Isus je ustao od mrtvih i ukazao se svojim sljedbenicima	28,1-20	16,1-20	24,1-53	20,1-31

Dva evanđeoska izvještaja napisali su apostoli Matej i Ivan, ljudi koji su Isusa osobno poznavali i koji s njime putovali tri godine. Ostala dva evanđelja napisali su Marko i Luka, bliski suradnici apostola. Ovi pisci imali su izravan pristup činjenicama o kojima su pisali. Prva crkva prihvatila je ova četiri evanđelja kao vjerodostojna iz razloga što su se ona podudarala s činjenicama o Isusovom životu koje su svima u to vrijeme već bile poznate.

Da ponovimo, tekst četiriju evanđelja zvuči kao novinski izvještaj, kao činjenično prepričavanje događaja, a svako evanđelje to čini sa svoje perspektive. Pojedini opisi karakteristični su za svakog pojedinog pisca, ali činjenice se poklapaju. Evanđelja navode konkretne geografske nazive, te kulturne detalje koje su potvrdili povjesničari i arheolozi.

Ako želite pročitati ulomak iz jednoga od evanđelja, klinite ovdje.

4. Potvrđuju li povjesničari biblijske tvrdnje o Isusu?

Biblija izvještava da je Isus iz Nazareta činio mnoga čuda, da su ga Rimljani pogubili te da je ustao od mrtvih. Brojni antički povjesničari potvrđuju biblijsku priču o Isusovm životu i životima njegovih sljedbenika:

Publije Kornelije Tacit (oko 56.-117. po. Kr.), rimski povjesničar iz prvog stoljeća, smatra se jednim od najtočnijih povjesničara antičkog svijeta.⁶ Izvadak iz Tacitova teksta govori kako je rimski car Neron „provodio najteža mučenja među klasom (...) zvanom kršćani. (...) Kristus, po kome su nazvani njegovi sljedbenici, podnio je najtežu kaznu za vrijeme vladavine cara Tiberija, a koju je odobrio jedan od naših prokuratora (upravitelja), Poncije Pilat...“⁷

Josip Flavije, židovski povjesničar (38.-100. po. Kr.) o Isusu je pisao u svome djelu Židovske starine. Od Flavija „saznajemo da je Isus bio mudar čovjek koji je činio iznenađujuće pothvate, poučavao mnoge, pridobio sljedbenike kako među Židovima, tako i među Grcima, smatran je Mesijom, židovski vođe podigli su optužnicu protiv njega, Pilat ga je osudio na smrt razapinjanjem na križ, te se smatralo da je uskrsnuo od mrtvih“.⁸

Nadalje, Gaj Svetonije Trankvil, Plinije Mlađi i Tal pisali su o kršćanskim obredima štovanja te o progonstvima, što je u skladu s novozavjetnim izvješćima.

Čak se i židovskiTalmud, koji zasigurno ne opisuje Isusa blagonaklono, podudara s Novim zavjetom u svojim opisima najvažnijih događaja iz Isusova života. Iz Talmuda „saznajemo da je Isus začet izvan bračne zajednice, da je skupljao učenike, navodio bogohulne izjave o samome sebi te činio čuda, ali ta čuda produkt su vračanja, a ne djelo Božje“.⁹

Značajno je da se sačuvalo ovoliko povijesnih informacija o Isusu, s obzirom na to da većina antičkih povjesničara najvećim dijelom piše o političkim i vojnim vođama, a ne o kojekakvim vjerskim učiteljima iz udaljenih provincija Rimskoga carstva. No antički povjesničari, kako židovskog i grčkog, tako i rimskog podrijetla, potvrđuju najvažnije događaje o kojima izvještava Novi zavjet, premda ti pisci sami nisu bili vjernici u Krista.

5. Postoje li u Bibliji proturječnosti?

Mnogi tvrde da je Biblija puna proturječnosti. Ovo naprosto nije istina. Broj očitih proturječnosti zapravo je vrlo malen, ako uzmemo u obzir opseg i veličinu biblijskog teksta. Nepodudarnja koja postoje ne tiču se nijednog ključnog događaja niti točke vjere.

Evo jednog primjera tzv. proturječnosti. Pilat je naredio da se na Isusov križ postavi jedan natpis. Tri evanđelja spominju tekst toga natpisa:

U Evanđelju po Mateju: „Ovo je Isus, kralj židovski“.
U Evanđelju po Marku: „Kralj židovski“.
U Evanđelju po Ivanu: „Isus Nazarećanin, kralj židovski“.

Riječi se očito razlikuju u sva tri evanđelja. No treba istaknuti sljedeću činjenicu: sva tri evanđelista opisuju vrlo detaljno jedan te isti događaj, taj da je Isus razapet. Sva tri se u tome slažu. Čak sva trojica bilježe da je na križ postavljen natpis. Značenje natpisa isto je u sva tri zapisa.

Zašto se onda razlikuju izvještaji o tome kako je točno natpis glasio? U starogrčkom jeziku, na kome su izvorno napisana evanđelja, nisu se koristili dijakritički znakovi, zarezi i navodni znakovi. Pisci evanđelja neizravno su citirali natpis. Zato se njihove riječi razlikuju.

Evo još jednog primjera biblijske „proturječnosti“. Je li Isus prije uskrsnuća bio u grobu dvije noći ili tri noći? Prije raspeća Isus je rekao: „Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći“ (Evanđelje po Mateju 12,40). Evanđelist Marko zapisao je još jednu Isusovu izjavu: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati“ (Evanđelje po Marku 10,33-34).

Isus je razapet u petak, a uskrsnuće je otkriveno u nedjelju. Kako to mogu biti tri dana i tri noći provedena u grobu? „Tri dana i tri noći“ bila je židovska stilska figura koje je u Isusovo vrijeme bila u širokoj uporabi, a kojom se bio koji dio nekog dana ili noći brojao kao puni ciklus dana i noći. Tako bi Židovi Isusovog vremena za petak, subotu i nedjelju rekli „tri dana i tri noći“.

I mi danas koristimo sličnu stilsku figuru. Ako kažemo: „Cijeli dan provela sam u kupnji“, podrazumijevamo da osoba nije u kupnji provela 24 sata.

Ovo su tipični primjeri tzv. očitih proturječnosti u Novome zavjetu. Ako pobliže ispitamo i proučimo sam tekst i njegov povijesni kontekst, utvrdit ćemo da naveći broj njih zapravo uopće nisu proturječnosti.

6. Kako je odlučeno koje će knjige ući u Novi zavjet? Zašto nisu prihvaćene apokrifne knjige, Judino evanđelje ili Tomino evanđelje?

Postoje dobri razlozi da vjerujemo da su novozavjetne knjige koje su danas općeprihvaćene zaista pouzdane i nadahnute od Boga. Crkva je prihvaćala pojedine knjige Novoga zavjeta gotovo odmah čim su napisane. Pisci tih knjiga bili su Isusovi prijatelji ili njegovi neposredni sljedbenici, ljudi kojima je Isus povjerio vođenje prve Crkve. Evanđelisti Matej i Ivan spadali su u najbliže Isusove sljedbenike. Marko i Luka, također pisci dvaju Evanđelja, bili su pratioci i suradnici apostola, te su izravno od apostola saznali sve događaje iz Isusovog života.

I ostali novozavjetni pisci imali su direktan pristup Isusu: Jakov i Juda bili su Isusova polubraća koji isprva nisu vjerovali u njega. Petar je bio jedan od dvanaest apostola. Pavao je najprije bio žestoki protivnik kršćanstva i član elitne vjerske klase, ali je kasnije postao vatreni sljedbenik Isusa Krista uvjeren kako je Isus ustao od mrtvih.

Izvještaji u novozavjetnim knjigama bili su istovjetni s događajima koje su tisuće očevidaca osobno doživjele. Kad su neke druge knjige napisane nekoliko stotina godina kasnije, crkva ih je jednostavno prepoznala kao falsifikate. Na primjer, Judino evanđelje nastalo je među pripadnicima gnostičke sekte oko 130.-170.g. po. Kr., puno nakon Judine smrti. Tomino evanđelje, koje je nastalo oko 140. g. po. Kr., još je jedan primjer krivotvorine koja bez ikakvoga prava nosi ime jednoga apostola. Ova i druga gnostička evanđelja proturječna su Isusovim učenjima, kao i učenjima Staroga zavjeta, te često sadrže mnoge povijesne i geografske pogreške.¹⁰

Godine 367. po. Kr. Atanasije Veliki načinio je popis od 27 novozavjetnih knjiga – isti popis koji mi imamo danas – koje su već bile u uporabi među lokalnim crkvama. Ubrzo nakon toga Jeronim i Augustin navodili su upravo te iste knjige kao nadahnute Duhom Svetim. No ovaj popis većini tadašnjih kršćana nije ni bio potreban. Cijela crkva već je od prvog stoljeća poslije Krista bila prepoznala i koristila upravo tu skupinu knjiga. Kako je crkva rasla i širila se na zemlje izvan grčkog govornog područja, te kako su se i dalje pojavljivale razne sekte koje su svaka imale svoj prijedlog novih svetih knjiga, potreba za definiranjem kanona Novoga zavjeta (tj. za konačnim popisom prihvaćenih knjiga Novoga zavjeta) postajala je sve veća.

7. Zašto je evanđelistima trebalo 30 do 60 godina da napišu Evanđelja?

Osnovni razlog zašto Evanđelja nisu nastala odmah nakon Isusove smrti, uskrsnuća i uzašašća jest taj da potrebe za takvim tekstovima jednostavno nije bilo. U prvim godinama radosna vijest evanđelja širila se usmenom predajom u Jeruzalemu. Nije bilo potrebe zapisivati činjenice o Isusovom životu jer su žitelji Jeruzalema i okolice na svoje oči vidjeli Isusa i vrlo su dobro bili upoznati s njegovom službom.¹¹

No kad se evanđelje počelo širiti izvan Jeruzalema i njegove okolice, te očevidaca Isusovog života i službe više nije bilo na svim tim mjestima u koje je evanđelje pristizalo, pojavila se potreba za pisanim izvješćima pomoću kojih bi se novu publiiku upoznalo s osobom Isusa Krista i činjenicama iz njegova života. Većina znanstvenika smatra da su Evanđelja nastala između 30 i 60 godina nakon Isusove smrti.

Luka nam na samom početku svoga Evanđelja govori zašto je napisao tu knjigu:

„Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama - kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.”¹²

Jeste li ikada pročitali koji dio nekog od Evanđelja? Ako želite pročitati odlomak iz Evanđelja po Ivanu, kliknite ovdje.

Ako želite znati više o Isusu, ovaj članak dat će vam sažeti pregled njegova života: Više od slijepe vjere.

8. Zašto je uopće bitno je li Isus stvarno govorio i činio ono što je zapisano u Evanđeljima?

Kako bi vjera imala ikakve koristi ili vrijednosti, ona se mora temeljiti na činjenicama, na stvarnosti. Evo zašto. Ako putujete zrakoplovom u London, vi, bilo svjesno, bilo nesvjesno, vjerujete kako u zrakoplovu ima dovoljno goriva za let, kako je zrakoplov tehnički ispravan, kako je pilot obučen i u stanju upravljati njime, te kako su zadovoljeni svi uvjeti da zrakoplov sretno sleti u London. No vaša vjera ne može vas dovesti u London. Vaša vjera je korisna jer ona uklanja prepreke vašem ulasku u zrakoplov. Ali ono što će vas dovesti u London zapravo su zrakoplov i pilot i njihove osobine (pouzdanost, obučenost, spremnost i tehnička ispravnost i dr.). Možete se isto tako oslanjati na pozitivna iskustva sa svojih prijašnjih letova. Ali vaše pozitivno iskustvo nije dovoljno da vas žive i zdrave spusti u London, ako je zrakoplov neispravan. Ono što je potrebno kako biste stigli u London jest objekt vaše vjere – zrakoplov i pilot.

Pitanje je, je li objekt vaše vjere pouzdan. Ako nije, onda je vaš život ravan životu osobe koja umišlja da je milijarder – a zapravo nije – i pokušava živjeti u skladu sa svojom fantazijom. Takav život unaprijed je osuđen na propast. Takva je vjera ne samo beskorisna, nego i opasna.

Je li Novi zavjet točan, pouzdan opis Isusa? Da, jest. U Novi zavjet možemo se pouzdati jer postoji velika činjenična potpora za njegovu vjerodostojnost. Od početka ovog članka dotakli smo se nekih važnih točaka: povjesničari se slažu s tvrdnjama Novog zavjeta, arheologija ga potvrđuje, četiri Isusove biografije koje nalazimo u četirima Evanđeljima međusobno se slažu, očuvanje prijepisa izvornih dokumenata je izvanredno, te postoji vrlo visoka točnost u prijevodima teksta Novoga zavjeta. Sve ovo daje nam i više nego dovoljan razlog da budemo sigurni kako je ono što danas možemo pročitati kao Novi zavjet istovjetno izvornim zapisima novozavjetnih pisaca i iskustvima koja su oni doživjeli u stvarnom životu, na stvarnim mjestima.

Ivan, jedan od pisaca Novoga zavjeta, dobro je to sažeo: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“.¹³

►	Kako započeti osoban odnos s Bogom
►	Imam pitanje ili komentar…

Fusnote: (1) Strobel, Lee. The Case for Christ [Istraga o Kristu] (Zondervan Publishing House, 1998), str. 132.
(2) Ugledni židovski arheolog Nelson Glueck zapisao je: „S potpunom sigurnošću može se ustvrditi da nijedno arheološko otkriće nikada nije osporilo niti jedan biblijski navod.“ citirao McDowell, Josh.
(3) Strobel, str. 143-144
(4) Geisler, Norman L. Baker Encyclopedia of Christian Apologetics [Enciklopedija kršćanske apologetike] (Grand Rapids: Baker, 1998).
(5) McDowell, Josh. Evidence That Demands a Verdict [Dokaz za kršćanstvo] (1972), str. 19.
(6) McDowell, Josh. The New Evidence that Demands a Verdict [Presudan dokaz za kršćanstvo] (Thomas Nelson Publishers, 1999), p. 55.
(7) Tacit, A. 15.44.
(8) Wilkins, Michael J. & Moreland, J.P. Jesus Under Fire [Isus pod vatrom] (Zondervan Publishing House, 1995), str. 40.
(9) ibid.
(10) Bruce, F.F. The Books and the Parchments: How We Got Our English Bible [Knjige i pergamene: Kako je nastala Biblija na engleskom jeziku] (Fleming H. Revell Co., 1950), str. 113.
(11) Vidi Djela apostolska 2,22; 3,13; 4,13; 5,30.42; 6,14, itd.
(12) Evanđelje po Luki 1,1-4
(13) Evanđelje po Ivanu 20,30-31